I tako u jednoj januarskoj zimi, pade mi napamet da podignem trece poglavlje.
Poglavlje koje doziva proljece, jer jedna tresnja spava i ceka...
Jedan dan, jednog proljeca mi se duboko urezao u sjecanje. Meni mozda najstvarnija i potpuno opipljiva prica o koroni.
Dosli smo na posao, potpuno nesvjesni cinjenice da pakao zapravo tek pocinje. Znali smo da virusne pneumonija mogu biti grozne, ali nesto ovako nismo ocekivali ni u najgoroj nocnoj mori. Bar ne u ovom zivotu.
Muskarac, prethodno zdrav, dan prije sjedio u svojoj avliji sa svojom porodicom, u svom lijepom kraju, u svom lijepom zivotu.
Od brda odvaljen.
Primljen hitno zbog gusenja, odmah u intenzivnu.
Pluca na snimku neprepoznatljiva.
Odvratni bijeli infiltrati i strah u ocima koji ti se ureze u najdublje dijelove mozga. I odstane kao podsjetnik. Dramaticna glad za zrakom, prizor koji nikada ne zaboravljas. Taj prizor najintenzivnije svaki put ozivi u mom sjecanju iznova, kad neko kaze da nema korone i da je bolest izmisljena.
Nikada nisam vidjala strasnije snimke, nego u doba korone.
Na ta pluca covjek nije mogao disati. Napravljeno je sve sto medicina moze napraviti. I vise od toga.
Sve je bilo uzalud.
Za svega par sati proglasen je smrtni ishod.
Tad sam zapravo shvatila da protiv nas imamo neman koju necemo moci kontrolisati.
Bolest je postala opipljiva i stvarna.
Do tog momenta smo kalkulisali s opcijom da ce nas mozda zaobici. To se nije desilo.
Tad sam shvatila koliko smo zapravo nemocni. I koliko je mikronski virus mocan. I kako ljudi samo misle da su veliki.
Tad sam prvi put bila svjesna sta nas ceka.
To je tek bio prvi talas. Nismo ni sanjali da ce uslijediti jos dvije reprize pakla.
Brzina i silina korone koja je za par sati usmrtila prakticno zdravu osobu me ostavila bez rijeci.
Sok. Nevjerica. Smrt.
Tiha panika s kojom smo se borili, svako na svoj nacin. Preplaseni za vlastite zivote. To niko osim nas nije mogao razumjeti. I nece nikada razumjeti.
Proslo je dva sata.
Tijelo je spakovano u bijelu plasticnu vrecu.
Mrzim te bijele plasticne vrece i dan danas.
Stojim. Posmatram. Salutiram u mislima.
Tijelo na kolicima voze prema suprotnom kraju hodnika.
Na tom suprotnom kraju hodnika je predivna gorostasna tresnja u punom cvatu, obasjana suncem. Ziva. Nepokolebljiva.
I dalje stojim i razmisljam.
Taj covjek je juce bio ziv.
Uzivao u suncu i beharu. U svom dvoristu.
Danas ga nema.
Na jednoj strani smrt, na drugoj strani proljece.
I gorostasna tresnja kao svjedok zivota, prsti beharom.
Gledajuci tresnju, pogledala sam zivot drugim ocima.
I bar na trenutak pomislih da ce tresnja opet cvjetati u nekom ljepsem proljecu.
I da ce pisati price o zivotu.
I zaboraviti price o smrti.
Za one koji prezive...
Tresnja ne pita za vrijeme, ni za nase tuge.
Tesnja je i dalje behara.
Zivot ide dalje, bez obzira na sve.
Znala sam da ce moja tresnja zapamtiti i neka ljepsa proljeca
P.S. Svaka slicnost sa stvarnim ljudima i dogadjajima je samo slucajna i proizvod je maste.
Comments
Post a Comment