O koroni nismo znali ništa

 O koroni nismo znali ništa.

Ni ime joj nismo znali izgovoriti kako treba, a već je ulazila u naše bolnice, u naše domove, u naše misli. To neznanje nije bilo obicna praznina, bilo je to gusto, ljepljivo stanje straha od nepoznatog koje se uvlačilo pod kožu i tamo ostajalo. 

Jedino sto smo znali je bila gola činjenica da su najviše ugroženi oni preko šezdeset godina i hronični bolesnici. Ta spoznaja trebala je značiti imperativnu zaštitu osoblja. Trebala je znaciti solidarnost. Trebala je značiti oprez.

Ali nije. Ljudi ne mijenjaju karakter u teskim vremenima. Oni dobri su uvijek dobri. Jedino zlo se umnozava kad je opsta kriza i nevolja. 

Gospodin Sulc je bez zadrške, sa predumisljajem u Kovid bolnicu broj jedan poslao najstariju doktoricu iz naše Švarcvald klinike. Pravi "kapetanski" cin. Odluka lidera. Žrtva za opšte dobro. 

U stvarnosti, bio je to test poslušnosti i prolongirane osvete. Još strašnije od same odluke bila je tišina koja je uslijedila. Niko od kolega nije reagovao. Nije rekao dosta. Nije bilo pitanja, nije bilo otpora. Samo spušteni pogledi i tiho povlačenje unazad. Već tada smo mogli naslutiti redoslijed: poslije nje, na listu će doći svi koji su godinama odbijali da se povinuju višegodišnjem teroru unutar Švarcvald klinike na kraju grada.

Tako je pakao zvanicno počeo. 

Ne naglo, ne glasno, nego tiho, uredno, administrativno cisto. Sreca pa potpis i pečat ne osjete moral i namjere nalogodavca. 

I tako dok su miševi tražili rupe da se sakriju, gospođa Helga je stajala uspravno. Kapetanski. Bez buke, bez patetike. Sa odlučnim prstom i srcem koje nije znalo za uzmak, počela je od nule. Zid po zid, krevet po krevet, aparat po aparat.

Polako je rađala intenzivnu njegu. Mozda se plasila, ali te plave oci su donosile mir i sigurnost svima oko nje.

Napravila je čudo od ničega. Od improvizacije i iscrpljenosti, ali nevjerovatne ljudske snage, sa svojom ekipom stvorila je odjel koji će jednog dana ispisati roman.

Roman o desetinama izgubljenih života i o još većem broju spašenih. Roman o strahu koji lomi, o smrti koja vreba, o životu koji se tvrdoglavo vraća, i o nadi koja se ne da ugasiti ni kad sve drugo nestane. 

Roman o svjetlu na kraju tunela. Na kraju tunela je tresnja, sva u beharu i suncu.

Tako je prizemlje Švarcvald klinike na kraju grada prestalo biti samo prostor. Postalo je prva  linija fronta. Postalo je prava intenzivna njega za kovid bolesnike.

I tiha opomena o tome ko je u mraku ostao čovjek.

U narednom poglavlju pricu ce ispricati gorostasna tresnja...

Napomena: Svaka slicnost sa stvarnim likovima je samo slucajnost i proizvod maste.