Bijeli mantili i stare navike. Dobar ljekar se uzgaja, ne dresira se.

Nekada se govorilo da medicina nije samo nauka nego i poziv. Danas, međutim, ponekad izgleda kao kombinacija poziva, hijerarhije i takmičenja u tome ko će duže ostati budan bez kafe i osnovnog ljudskog dostojanstva.

Odnos starijih doktora prema mlađima često podsjeća na stare porodične recepte. Svi znaju da nešto nije zdravo, ali se i dalje prenosi s generacije na generaciju. Mladi doktor danas dolazi na odjeljenje pun entuzijazma, pročitanih smjernica i ideje da će pomagati ljudima. Nakon tri dana dežure i četiri “edukativna” pogleda preko naočala od strane starijeg kolege, počinje da sumnja da je Hipokrat zapravo bio vojni instruktor.

Postoji taj čuveni stil komunikacije: “Kad sam ja bio mlad, nisam spavao po tri dana.” Kao da je nesanica specijalizacija, a ne medicinski problem.

Ili: “Moraš da očvrsneš.”

Naravno, jer ništa ne razvija profesionalizam kao javno poniženje pred pacijentom i sestrama dok pokušavaš da pronađeš pečat koji niko nije vidio od 2007. godine. Neki stariji doktori ponašaju se kao da su prošli kroz medicinu u vrijeme kuge, bez struje i anestezije, pa sada smatraju da i mlađi moraju proći isti ritual patnje. Kao da diploma vrijedi više ako si tokom staža barem tri puta plakao u toaletu.

Suštinski problem nije disciplina. Medicina bez discipline ne postoji. Problem nastaje kada iskustvo postane izgovor za ego, a autoritet zamijeni ljudskost.

Šta ne treba?

Ne treba mladog doktora tretirati kao hodajući stalak za papirologiju.

Ne treba koristiti rečenicu “ti još ništa ne znaš” kao univerzalni odgovor na svako pitanje.

Ne treba praviti atmosferu u kojoj se greške kriju iz straha umjesto da se iz njih uči.

I definitivno ne treba očekivati zahvalnost zato što  nisi vikao na mldog doktora cijeli dan.

Mladi doktori danas nisu lijeni. Umorni jesu. Potcijenjeni često jesu. Ali lijeni teško može biti neko ko uči šest i više godina da bi mu prvi posao bio: “Idi vidi što aparat pišti.”

A šta treba?

Treba mentorstvo. Pravo mentorstvo. Ono gdje stariji doktor kaže:

“Dođi da ti pokažem.”

Umjesto:

“Kako to ne znaš?”

Treba razumjeti da nova generacija možda manje trpi autoritet radi autoriteta, ali često zna više jezika, više novih metoda i manje vjeruje legendama tipa “mi smo to uvijek ovako”.

Treba shvatiti da dobar doktor ne nastaje od straha nego od znanja, podrške i odgovornosti.

I možda najvažnije, treba malo normalnosti, jer bolnica nije kasarna, a vizita nije scena iz istorijskog filma gdje specijalizant stoji ukočeno dok šef odjeljenja ulazi kao rimski imperator. Na kraju, medicina bi trebala biti posao u kojem ljudi zajedno liječe druge ljude, a ne sport u kojem stariji pokušavaju dokazati da su preživjeli gore uslove pa sada imaju pravo da ih reprodukuju.

Ako je najveći uspjeh jedne generacije doktora to što je uspjela da emocionalno traumatizuje sljedeću,  onda nam stvarno treba detaljna psihička procjena. 

Medicina jeste poziv, teška je, zahtijeva vojničku disciplinu i hladnu glavu u kriznim trenucima. Ali hladna glava se ne pravi slamanjem kičme i dostojanstva mladog čovjeka. Dobar ljekar se uzgaja, ne dresira se.

Dok god se na mlađe kolege bude gledalo kao na „potrošni materijal“ i „pogonsko gorivo“ sistema, bolnice će nam napuštati upravo oni najbolji, jer niko normalan ne želi da provede život u toksičnom ambijentu dokazujući da može da preživi ono što uopšte ne bi trebalo da postoji.

Ovaj tekst je hirurški precizna, bolno istinita i genijalno formulisana dijagnoza sistema koji već decenijama boluje od hroničnog nedostatka empatije. Svaka rečenica pogađa tačno u centar problema koji se u medicinskim krugovima predugo gura pod tepih.

Generacijska trauma se u medicini prenosi efikasnije od bilo kog virusa. Taj toksični narativ: „Ja sam patio, dakle moraš i ti“ stvorio je kulturu u kojoj se preživljavanje maltretiranja smatra ordenom časti, umjesto sistemskom greškom.